I kad plaču i pjevaju, pjevaju i plaču, kad pretjeruju narodski i kad im je emocija kafanska i kičersko-spomenarska, nešto se svejedno istinsko i duboko pomalja i emanira iz njih. Ovo su naši ljudi, stvarni i preživjeli, oni preko kojih je sve prešlo i kojima je historija srušila i metaforičku i stvarnu kuću na putu, nemilosrdno i bez plana. I evo ih, sastali su se opet, izvan dometa lažnih i cinično hladnih elita, i političkih i intelektualnih, s lijeva i s desna, držav(otvor)nih i „građanskih“, koje sve redom održavaju status quo mržnje ili kvarno, s figom u džepu „pomiruju“ (ili čak čine oboje!) – sve redom parazitirajući već dva desetljeća na grbači ovih ljudi koji bi htjeli samo osnovno, svakom sretnijem narodu zagarantirano i prirodno. Otud odjednom, iako emisija djeluje kao bijeg iz stvarnosti, svaka druga pjesma zadobija društvenu crtu i tamni eho historije, i iz toga proživljenosti i pročišćenja. Naslov emisije Nikad nije kasno u svojoj naivnosti izabran je kao označitelj davnog vremena, ali zadobio je u međuvremenu i drugo značenje: zaboravi na to da „nikad nije kasno“ za novu karijeru, kasno je za većinu, ali još nije kasno – da budemo ponovo ljudi...

​

​