Možda su ključ cijele epohe – onaj čarobni ključ koji objašnjava sve zagonetke našeg ponašanja i sva naša raspoloženja – pronašli američki psiholozi: „naučena bespomoćnost“. Cio pravac poznat kao „pozitivna psihologija“ usavršava efikasnost ovoga programa: kako se u ljudima stvara osjećanje bespomoćnosti, a zatim kako im se daje osjećanje da je bespomoćnost, kad je jednom prihvate kao ideal, put do uspjeha u društvu. Ovi psiholozi su razradili sistem mučenja u Gvantanamu i tamo u praksi usavršavaju svoja naučna otkrića. Kažu da mogu za nedjelju dana prevaspitavanja da postignu ne samo savršenu poslušnost, nego da razviju u „objektu“ spontanu želju za saradnjom. Kao psi koji jedva čekaju gospodarevu naredbu. Shvatili su vezu između poslušnosti i obilnog ručka...

(...)

Poslednja decenija milenijuma je vjerovatno bila vrhunac istorije zapadnog imperijalizma. U deceniji između pada Berlinskog zida i prvog otvorenog rata Nato pakta, „Vašingtonski konsenzus“ je obuhvatao sve narode svijeta sa izuzetkom Kine koja je u tom periodu bila usamljena i povučena. Bila je to slika koja zahtijeva fantastičan sklop planeta. Ljudi koji su tada živjeli još ni iz daleka nijesu svjesni kakvom su fenomenu prisustvovali. Treba više generacija da se tako veliki događaj slegne u svijesti. Bila je to prva imperija bez neprijatelja, čiji problem je bio ne kako da savlada protivnike, nego kako da nađe protivnika. Na koga da troši oružje? Kako da se ne ulijeni i opusti ako joj se niko ne protivi? Tako su, just for fun, u poslednjoj deceniji dvadesetog vijeka napravljene greške koje će se plaćati bar još u sledećem vijeku. Možda i svjetskim ratovima. Prekršeni su svi zakoni zdravog razuma: u politici, finansijama, medijima, u odnosima između ekonomskih klasa i između polova, u odnosu ljudi prema prirodi i prema drugim vrstama... Eksperti su procjenjivali da će globalna fešta finansijske elite trajati dvadesetak godina. Posle toga slijedi slom, to su svi znali, ali to nije bio razlog da se otkaže učešće na najvećoj fešti u istoriji! Naprotiv.

Izgledalo je, u toj deceniji mađioničarskog trijumfa, da svi ljudi i sve ljudske aktivnosti skladno streme istom cilju. Heroji su bili bankari i igrači na Berzi koji su mjesečno zarađivali i trošili bogatstva o kojima nijesu ni sanjali najbogatiji ljudi ranijih epoha. Mediji su pozivali sve ljude da igraju na Berzi i pridruže se provodu milenijuma. U Rusiji je bila organizovana najveća pljačka u istoriji, šačica mladih oligarha, vođeni zapadnim tajnim službama i za račun zapadnog kapitala, preuzela je cijelo bogatstvo ove ogromne zemlje. Svi su slavili „Vašingtonski konsenzus“: novinari, intelektualci, umjetnici, filozofi, ekonomisti, vjernici i nevjernici svih religija, sve je to pijukalo i zijevalo tražeći svoj dio kolača i nudeći svoje usluge, kunući se u vjernost, utrkujući se u ređanju superlativa koji bi možda prijali uhu blaziranih gospodara. Najveće egzistencijalno pitanje cijelih društava je bilo: kako doći do Soroša?

Je li to zaista bilo? Nije prošlo ni dvadeset godina.

To je bilo tih toliko očekivanih disidentskih pet minuta...